Alex Cigar Dandy – Wine Style July 2019

Kršiti pravila, ali istovremeno i poštovati tradiciju zahteva veliku veštinu, a to se upravo dešava u restoranu Sasha bar, koji deluje kao neka labaratorija ideja inspirisana raznim kulturama.  Vešto skriven iza reči „bar“ i velikog barskog stola na ulazu sa mnoštvom patchwork detalja koji podsećaju na užurbanu gradsku priču, Sasha bar na neki čudan način već je dizajnom nagoveštavao da ulazim u jednu oazu vrhunskih, premijum ukusa. Ambijent ovog mesta, u kome je sve pročišćeno, dok s druge strane, ulja na platnu starih majstora u kombinaciji sa originalnom stolarijom zakrivljenih linija i toplim osvetljenjem stvaraju osećaj topline, odmah me je podstakao na malo ozbiljniju gurmansku akciju i potragu za kompleksnim aromama.

U Sasha baru ne beže od „domaće“ kuhinje; svega tu ima na jelovniku, ali, kako su mesa primarna, odlučio sam da ostanem u okvirima preporuke kuće i da pronađem savršene pratioce za njih, pa sam ovu gastronomsku avanturu započeo malo jačim i punijim ukusima.

Nonino grapa je bila uvod, u koji se ubrzo umešao i tartar biftek. Svilenkasta, punog tela ali ipak elegantna, sa aromamama i svežeg i sušenog voća, a koje su se nastavile kroz laganu završnicu sa dodatnim ukusima vanile i blagih začina, provela je strpljivih pet godina u bariku kako bi bila pripremljena za putovanje sa biftekom. Opet, on je odisao svežinom i savršeno začinjenom „snagom“, tako da se stopio sa grapom koja je nekako uporno pokušavala da ostane u završnici ukusa. Nijedan začin u ovoj kombinaciji nije se izdvajao, sve je bilo u savršenoj harmoniji i balansu, stvarajući onaj osećaj topljenja i razlivanja aroma, kada pomislite da vam je žao što ste naručili „samo“ pola porcije za predjelo.  Dok su ukusi predjela polako odlazili u sećanje, stiglo je glavno jelo – celo pile iz pećnice (bez koske), jedno od autorskih, „potpisanih“ jela Sasha bara. Posluženo sa krompirom iz pećnice i sosom od majoneza i ulja od belih tartufa, očigledno je bilo pripremljeno sa mnogo strasti, ali i znanja. Saznanje da je priprema podrazumevala kompletno otkošćavanje, pa kuvanje od nekoliko sati na kontrolisanoj temperaturi u vakuumu metodom sous-vide, zatim prženje i prelivanje puterom na tiganju kako bi dobilo taj fini aristokratski šmek i onda finiš u Mibrasa grilu na ćumur kako bi se meso lagano nadimilo i dobilo tu slasnu hrskavu koricu, u meni je izazvalo najdublje poštovanje i pre nego što sam probao ovo jelo. Kompleksnost ukusa, predvođena aromom belih tartufa, navela me je da kao pratioca izaberem pino griđo XL vinarije Scarbolo iz regije Friuli sa severa Italije, inače poznatoj po vrhunskim belim vinima, i to naročito od ove sorte. Svetlobakarna boja posledica je produžene maceracije od osam dana, koja je ovom vinu dala jednu dodatnu dozu topline, punoće i kompleksnosti, a istovremeno se i savršeno uklapala u duh enterijera. Svežina nikako nije nedostajala ovom vinu, dok se njegova kremasta struktura razlegala kroz dugu završnicu, nežno se stapajući sa ukusima tartufa i dima u kompleksnom i dugom finišu.

Nakon fantastične kulinarsko-vinske poezije, stigli smo do mog omiljenog dela uživanja: premium cigara koja se uparuje sa nekim plemenitim alkoholnim pićem i desertom, kojima svaki „sladostrasnik“ diže igru na viši nivo. Dnevna varijanta dozvoljavala je manju cigaru, tako da je moj izbor bio Cohiba Siglo II koju sam upario sa viskijem Macallanom Single Malt koji je petnaest godina odležavao u cherryju, burbonu i hrastovim buradima(tehnika poznata kao triple cask matured). Već sam očekivao svilenkastu slast koju ima Macallan 15 y.o. i zato sam se odlučio za cigaru srednjeg tela ali kompleksnog ukusa. Bio je to pogodak pravo u centar uživanja, a onda se logično javila ideja da ovu avanturu završim jednim kratkim espresom. Međutim, šef kuhinje me je nagovorio da uzmem tiramisu, objasnivši da ću dobiti i svoj ristretto, ali tako što ću da ga polijem preko deserta. Kao i svaki avanturista, nisam se dugo predomišljao. I dok sam prelivao tiramisu, mirisi kafe i cigare su počeli da prave magičnu mešavinu ispred mene, a viski je samo strpljivo čekao svoj trenutak da umeša prste i donese legitimitet ovom vrhunskom uparivanju.  Na kraju, u Sasha baru dobio sam ono što najviše volim u restoranima – mogućnost da sam kreiraš svoj trenutak za uživanje, da ga personalizuješ, da bude samo tvoj. Mislim da je kreiranje „svog momenta“ u kome uživamo, a koji uključuje sastojke, tehniku, poeziju, ambijent i inspiraciju, i sve to stapa u jedan zalogaj, gutljaj i dim, jedna je svojevrsna igra. A ja joj se uvek rado vraćam.

Saša Bar

Kršiti pravila ali istovremeno i poštovati tradiciju zahteva veliku veštinu, a to je upravo ono sto se dešava u restoranu Saša bar, koji deluje kao neka labaratorija ideja inspirisana raznim kulturama.
Vešto skriven iza reči „bar“ i velikog barskog stola na ulazu sa mnoštvom patchwork detalja koji podsećaju na užurbani gradsku priču, Saša bar na neki čudan način već je dizajnom nagoveštavao da ulazim u jednu oazu vrhunskih, premijum ukusa.

Ambijent ovog mesta, u kome je sve pročišceno, dok s druge strane, ulja na platnu starih majstora u
kombinaciji sa originalnom stolarijom zakrivljenih linija i toplim osvetljenjem stvaraju osećaj topline, odmah me je podstakao na malo ozbiljniju gurmansku akciju i potragu za kompleksnim aromama.

U Saša baru ne beže od reči “domaća” kuhinja; svega tu ima na jelovniku, ali kako su mesa primarna, odlučio sam da ostanem u okvirima preporuke kuće i da pronađem savršene pratioce za njih, pa sam ovu gastronomsku avanturu započeo sa malo jačim i punijim ukusima.

Nonino grapa je bila uvod, u koji se ubrzo umešao i tatar biftek.
Svilenkasta, punog tela ali ipak elegantna, sa aromamama i svežeg i sušenog voća, a koje su se nastavile kroz laganu zavrsnicu sa dodatnim ukusima vanile i blagih začina, provela je strpljivih pet godina u bariku kako bi bila pripremljena za putovanje sa biftekom. Opet, on je odisao svežinom i savršeno začinjenom “snagom”, tako da se stopio sa grapom koja je nekako uporno pokušavala da ostane u završnici ukusa.

Ni jedan začin u ovoj kombinaciji nije se izdvajao, sve je bilo u savršenoj harmoniji i balansu, stvarajući onaj osećaj topljenja i razlivanja aroma, kada pomislite da vam je žao što ste naručili “samo“ pola porcije za predjelo.

Dok su ukusi predjela polako odlazili u sećanje, stiglo je glavno jelo, celo pile iz pećnice (bez koske), jedno od autorskih, „potpisanih“ jela Saša bara. Posluženo sa krompirom iz pećnice i sosom od majoneza i ulja od belih tartufa, očigledno je bilo pripremljeno sa mnogo strasti, ali i znanja. Saznanje da je priprema podrazumevala kompletno otkošćavanje, pa kuvanje od nekoliko sati u SOUS – VIDE, zatim prženje i prelivanje puterom na tiganju kako bi dobilo taj fini aristokratski šmek i onda finiš u Mibrasa grilu na ćumur kako bi se meso lagano nadimilo i dobilo tu slasnu hrskavu koricu, u meni je izazvalo najdublje poštovanje i pre nego što sam probao ovo jelo.
Kompleksnost ukusa, predvođena aromom belih tartufa, navela me je da kao pratioca izaberem pino griđo XL vinarije Scarbolo iz regije Friuli sa severa Italije, inače poznatoj po vrhunskim belim vinima, i to naročito od ove sorte. Svetlobakarna boja posledica je produžene maceracije od osam dana, koja je ovom vinu dala jednu dodatnu dozu topline, punoće i kompleksnosti, a istovremeno se i savršeno uklapala u duh enterijera.


Svežina nikako nije nedostajala ovom vinu, dok se njegova kremasta struktura razlegala kroz dugu zavšnicu, nežno se stapajući sa ukusima tartufa i dima u kompleksnom i dugom finišu.
Nakon fantastične kulinarsko-vinske poezije, stigli smo do mog omiljenog dela uživanja. Premium cigara koja se uparuje sa nekim plemenitim alkoholnim pićem i dezertom je nešto čime svaki
„sladostrasnik“ diže igru na viši nivo. Dnevna varijanta dozvoljavala je manju cigaru, tako da je moj izbor bio Cohiba Siglo II, a koju sam upario sa viskijem Macallanom Single Malt koji je petnaest godina odležavao u cherry, burbon i hrastovim buradima (tehnika poznata kao triple cask matured). Već sam očekivao svilenkastu slast koju ima Macallan 15 y.o. i zato sam se odlučio za cigaru srednjeg tela ali kompleksnog ukusa. Bio je to pogodak pravo u centar uživanja, a onda se logično javila ideja da ovu avanturu završim jednim kratkim espresom. Međutim, šef kuhinje me je nagovorio da uzmem tiramisu, objasnivši da ću dobiti i svoj ristretto, ali tako što ću da ga polijem preko dezerta. Kao i svaki avanturista, nisam se dugo predomišljao. I dok sam prelivao tiramisu, mirisi kafe i cigare su već počeli da prave magičnu mešavinu ispred mene, a viski je samo strplljivo čekao svoj trenutak da umeša prste i donese legitimitet ovom vrhunskom uparivanju.

Na kraju, u Saša baru dobio sam ono što najviše volim u restoranima – mogućnost da sam kreiraš svoj trenutak za uživanje, da ga presonalizuješ, da bude samo tvoj. Mislim da je kreiranje “svog momenta“ u kome uživamo, a koji uključuje sastojke, tehniku, poeziju, ambijent i inspiraciju, i kompresuje sve to u taj jedan zalogaj, gutljaj i dim, jedna svojevrsna igra.

A joj se uvek rado vraćam.

Bar Saša u srcu Beograda

Saša bar – restoran sa barskim šmekom na Dorćolu

Relativno nov restoran na Dorćolu. Iako u nazivu ima bar, izgledom meni više liči na elitniji restoran, sa barskim šmekom na ulazu🙂.

Posle male konsultacije sa konobarom odlučile smo se da kao predjelo uzmemo tartar biftek (za koji smo čule da gosti hvale). Za glavno jelo,  2 topla predjela, jer su nam interesantno zvučala – rižoto sa kajmakom i biberom i onda još jedno jelo koje se slagalo uz to, ragu od pečuraka.

Tartar je bio dobar, kako i sami opisuju u meniju, old style varijanta, kako treba da bude.

Tartar old style

Ragu od pečuraka je bio na palenti sa dodatkom parmezana i ulja od belih tartufa i bio je korektan. Palenta je bila malo tekuća, očekivala sam i da bude više raznovrsnijih pečuraka ali ok, sos je bio dobar. Tartufi se jesu osećali, a oni ionako mogu dosta toga da “zakamufliraju” i podignu klopu.

Uskusan srpski šmek u rižotu

Usluga je prijatna i profesionalna. Jedino mi je malo zasmetala dinamika iznošenja jela. Još nismo završili predjelo – ostao je jedan zalogaj u rukama, a konobar baš tada u toku grickanja poslednjeg zalogaja odnosi i donosi novi tanjir i nova jela. Ok razumem da nisu želeli da se hladi jelo koje su doneli, ali mogli su barem da sačekaju da završimo ono što smo jeli.

Što se vina tiče nemaju vaš veliki izbor. Od domaćih 2 proizvođača od kojih je jedno njihovo vino, i nekoliko italijanskih. Simpatično mi je bilo to da je cena ista za sva vina.

Čini mi se kao mesto gde se ide na večernji izlazak, jer je većina dešavanja i najživlje na šanku i oko šanka. Ako se taj koncept “prihvati” možda krenu tapasi i pinćosi i u Beogradu☺️ .

SUMA SUMARUM

Atmosfera:  elegantna, gradska sa šmekom noćnog izlaska

Klopa:  italijanska inspiracija, sa primesama grčke u nekim jelima 😊 i barskim grickalicama (utisak letnjeg menija)

Piće: mali izbor vina. Mi smo se odlučile za Primitivo iz Pulje i bilo je dobro

Šta klopati: simpatična fora je rižoto sa kajmakom i biberom, tartar biftek

Cene:  više $$$ (cene primerenije za highend restoran i beogradski noćni život)

Moj utisak: za večernji izlazak

Njihov sajt: nemaju sajt, fb stranica BarSasa

Napomena: poželjna rezervacija